Odgovor na mnoga pitanja se krije u odnosu prema prošlosti

 

Čućete od mnogih da za njih prošlost” ne postoji”. Sve što je bilo “bilo je” i nema više nikakvog uticaja na događaje u sadašnjosti, na njihove planove, na njihove odluke. Da li je to tačno, samo znaju oni koji to tvrde ali i radikalan stav prema prošlosti je takođe veoma indikativan i govori o odricanju od nečega što je zapravo bilo veoma važno u datom momentu za  one koji koji  zagovaraju takav stav  i da se u njihovom odnosu prema prošlosti krije često mnogo toga što oni žele da zaborave. Kada zapitate zagovornike “odricanja” od prošlosti kao relevantnog faktora u vezi sa bilo čim, zašto imaju takav stav uglavnom će odgovori da od toga “nemaju ništa”. I takav odgovor je indikativan. Ako malo bolje razmislite o postupcima osoba sa takvim stavom upravo u prošlosti, moguće da ćete shvatiti da oni imaju mnogo toga neraščišćenog u vezi sa nečim što je tada kada je to bila aktuelna saitucija, bilo za njih traumatično ili se nisu snašli u određenoj situaciji ili nisu postupili kako je trebalo, možda se stide nekih svojih postupaka, odluka i pokušavaju da sopstveno osećanje krivice minimiziraju. Svakako to neće izbrisati iz njihove biografije te godine a još manje iz njihovog sećanja to nešto što je bio povod da zauzmu radikalan stav i da u stvari sami sebe amnestiraju od bilo čega što bi im se moglo prigovoriti na račun upravo onoga što potiskuju. Najverovatnije da imaju veliko osećanje krivice ili se stide svojih postupaka i pokušavaju da svoju biografiju “operu” potiskujući sećanja na sve što im i danas stvara isto osećanje koje je moguće stvaralo tada ili još bolnije po njih, kako vreme prolazi, njima je sve teže da se toga sećaju ili im je krivo što nisu postupili drugačije. 

 

Upuštanje u raspravu oko toga kakav odnos treba imati prema prošlosti je besmislen jer svako primereno svom karakteru ili senzibilitetu zauzima spontano određen stav. Druga grupa osoba, potpuno suprotnih, pothranjuje sećanja, često se vraća u prošlost i ne ume da napravi rez između prošlosti i sadašnjosti,naprotiv, mnogi veštački “produžavaju” vek trajanja nekih događaja, emocija ili situacija koje više nemaju isti energetski ili emotivni naboj niti su okolnosti takve da je to moguće. Ipak, oni će često za nešto što je njima bilo posebno značajno reći da im se čini kao da je to bilo juče i isti vremenski period će za jedne biti daleka prošlost a za druge, “nedavno”. To može biti i čitava decenija i tako ćete naići na neke koji kažu, pa tu pre nekih desetak godina i one koji kažu “više se i ne sećam pa to je bilo pre čitave dve godine”. U tom odnosu prema vremenu, posebno prošlom vremenu, ne o budućem vremenu, npr. za tri, šest meseci ili godinu dana nego upravo odnos prema prošlom vremenu otkriva koliko  je nešto što vam je tada bilo “lepo”, “stresno”, “traumatično”, “predivno” i dalje podsticaj  da ga okarakterišete na isti način. Da li ste neki događaj zaista smestili u prošlost, da li ste se oslobodili emocija koje su vam tada bile teške i opterećujuće ili lepe znaćete ako uporedite događaj iz vašeg života koji je prouzrokovao takve emocije sa nekim društvenim događajem u to vreme; npr. smena vlade ili npr. emitivanje nekog serijala na tv. ili nešto što je bilo od opšteg značaja. Ako vam događaj iz vašeg života izgleda kao da je “bio juče” a imate utisak da su ovi drugi događaji koji su se zbili u to vreme bili “davno” onda vi još uvek vučete traumu događaja koji je bio “kao juče” ili ste iz nekih razloga vezani za aktere tih događaja. U odnosu prema vremenu krije se odgovor da li ste se oslobodili gorčine, tuge, osećanja krivice, besa, ili ne. Radosni događaji se  pamte i to je normalna reakcija kao i da se sećanja na njih pothranjuju ali negativne emocije su te kojih se treba osloboditi a da li ste u tome uspeli znaćete samo ako se zapitate da li vam to izgleda kao da je bilo juče ili davno.

Ako bračni ili ljubavni par ima različit odnos prema prošlosti i prema nekim zajedničkim događajima, bilo lepim ili neprijatnim onda njima ti događaji nisu imali istu emotivnu težinu. Oni nisu harmoničan par, naprotiv, dve jedinke koje se nisu našle na istim talasnim dužinama i teško da će moći jedno drugo da razumeju. Upravo takvi parovi se najčešće svađaju oko nečeg što je za jednog bilo “ko zna kad; šta to spominješ? ” a za drugog “nešto što nije nikada do kraja raščišćeno”. Oni koji lako sve bacaju u prolost kao u recycle bin su u stvari “krivci” koji su sebe odavano amnestirali od bilo kakve krivice, ljuti što druga strana tome još uvek pridaje važnost. Rešenje je da se oni koji se odriču prošlosti bilo promene ili izvinu ili da oni koji dugo pamte  pokušaju da preko toga pređu ali da budu na oprezu da sličnu situaciju koja lako može da se ponovi ne dozvole da druga strana lako “baci” u recycle bin dok se ne raščisti i ne nazove pravim imenom. 

J.Holclajtner