Umetnička dela kao rezultat depresije i umetnost kao lekovito sredstvo

Niste jedini – Nije sramota priznati da ste melanholični

Da nije hiper senzibilnih osoba, potrebe da  izraze emocije, da sa njima nekako izađu nakraj, da se oslobode straha, da izraze ljubav, da podele impresije, ne bi postojala umetnost. Psihijatrija, psihologija, psihoanaliza i psihoterapija su “mlade” grane medicine koje uz pomoć lekova i terapija pomažu pacijentima da se psihički stabilizuju. Jedan od najvećih problema kod većine pacijenata je da odbijaju lečenje. Odgovor na pitanje  zašto to rade najteže je dobiti odgovor od stručnjaka. Pripisuju se karakteru, patologiji ličnosti ali upravo je taj deo najteži u psihijatriji, ubediti nekog da mu treba stručna pomoć navela stručnjake iz ovih oblasti da potraže alternativne oblasti lečenja ili povratka pacijenta u svet “normalnih” stabilnih i socijalno prihvaćenih. Radne terapije uglavnom podrazumevaju bavljenje nekom fizičkom aktivnošću ili izražavanje kreativnosti. Crteži pomažu psiholozima već na dečijem uzrastu da mnogo toga o njima saznaju, kod odraslih osoba se prema stilu crtanja i slikanja jasno može  zaključiti da li se radi o uplašenoj, agresivnoj, depresivnoj ili šizofrenoj osobi. Terminologija koja se upotrebljava u psihijatriji je stigma koja prati pacijente i teža im je nego sopstveno stanje. Ipak, ima onih koji se u okviru psihijatrije ne drže rigidnih knjiških pristupa “lečenju” i koji dozvoljavaju pacijenitima da sami izraze sebe i svoje potrebe na način na koji njima to najviše odgovara.

Finansijska sigurnost, društveno odgovarajući status, primeren obrazovanju i duhovnim i intelektualnim pogrebama, ljubav i podrška okoline, posebno zadovoljavajući ljubavni odnos – i imate zdravog pojedinca. U neuređenoj zemlji bez  finansijske sigurnosti preplavljenu korupcijom i političkim prljavim umrežvanjem pojedincima se šalje poruka  “Nije važno znati nego umeti  nije važno ko si nego koliko si u stanju da imaš- makar i ukradeš”  sa ponižavajućim odnosom prema moralnim vrednostima, obrazovanju i obrazovanim osobama koje teško mogu da se afirmišu, zbog čega postići duševni sklad i smirenost je veoma teško. Ipak, i u uređenim zemljama sa visokim standardom kao što je Švajcarska ili kao što su Švedska i Kanada  veliki je broj psihički labilnih osoba što nameće pitanje da li je “živeti bez problema” rešenje ili je potrebna određena doza stresa i neizvesnosti kao stalni podsticaj da se ne klone duhom. Ipak uređen sistem je kao majka koja štiti dete. U  zemlji u kojoj građani nemaju ni “majku” ni “oca” u vidu funkcionalnog sistema i pravne i zdravstvene zaštite oni su večita nezbrinuta deca prepuštena “ulici”. Zato je Srbija zemlja depresivnih ljudi.



Veliki broj ljudi se nikada ne obrati psihologu ili psihijatru. Ako to učine, ako imaju sreće da nađu lekara sa kojim uspostave dobru komunikaciju ( što nije nimalo jednostavno, niti može svako da pomogne) vrlo lako nađu odgovor kako da izađu iz lavirinta svojih agonija i patnje. Lekovi su samo pomoćno sredstvo da se  uspostavi hemijska ravnoteža u mozgu u onim regijama koji su odgovorni za psihičku stabilnost. Manje obrazovani ili oni koji ne veruju psihijatrima,  umesto kod lekara,  potegnu za čašicom nečeg žestokog, jednom, dve i u razgovoru sa prijateljem, izjadaju se, svesni da je alkohol prirodni antidepresiv sve dok ne postanu zavisni od njega pa postanu pacijenti – alkoholičari. Mnogi iz istih razloga potegnu za drogom tako da je to ne bez razloga “bolest zavisnosti” zapravo “pokušaj da se leči depresija drogom”. Drugi, mnogo zdraviji način je sport  ili težak fizički rad za koji mnogi depresivni pacijenti nisu motivisani upravo jer depresija dovodi do bezvoljnosti. Ali zato umetnost je uvek pri ruci. Oni koji shvate da mogu da sebi pomognu okretanjm ka svojim duhovnim potrebama imaju velike šanse da uz stručnu pomoć, i mali broj njih i bez stručne pomoći, nađu rešenje kako da se ne samo oslobode negativnih emocija, uspomena, strahova nego i da se potpuno izleče. 

Kada mladi počnu da vode dnevnike oni u stvari nesvesno primenjuju psihoterapiju pisanjem. Savremene socijalne mreže su takođe vid psihoterapije, nesvesne ali izražavaju potrebu za podelom stavova, emocija i komunikacijom.

Muzikoterapija je jedan od oblika alternativnog lečenja tj.pomoći pri lečenju depresije ili raznih anksioznih stanja. Svako bira muziku prema svom raspoloženju. Mladi, kada hormoni tutnjaju organizmom, oni napeti i nervozni, često potežu za bubnjevima, muzikom koja drugima “para ” uši. Melnaholici biraju muziku koja oslikava njihovo duševno stanje ( Šopen, Hajdn, Čajkovski) . Osobe sklone dramatici, strahovima, mogu birati muziku koja odiše jakom energijom ( Betoven, Brams, Rahmanjinov).Poznato je da su svi klasični muzičari bili depresivni i melanholični ( Šuman i njegova supruga Klara su bili po tome posebno poznati) jedini muzičar koji se smatra da je bio srećan je Mocart.
Religiozna muzika, crkveno pojanje, posebno može da pomogne kod osoba koje pate od griže savesti ili strahova. Oni kojima nedostaje radosti u životu, koji vode sumoran život prepun obaveza odgovara brzi ritam, nostalgičnim dušama pop balade, sonate u klasičnoj muzici.Veseljaci i površni ( ali oni nisu depresivni) fole folk i novokomponovanu muziku ( ne etno izvornu narodnu to vole osobe koje imaju stroge principe, etički prilično rigidni i  zahtevni) .Nije svejedno ni koji instrument vam duša traži. Osoba koja voli klavir, violinu i zvuk flaute teško će “preživeti” trubački orkestar, džez mnogi ne vole jer nema melodičnosti u sebi tako da džez ne vole nestrpljive osobe, a zvuk saksofona kod mnogih podstiče jake emocije. Gitara,tambura i posebno balalajka je za smirene, osećajne introvertne duše. Slušanje muzike pomaže ali još više izvođenje muzičkih dela.Pevanje u horu ili bavljenje plesom je jedno od odličnih sredstava za lečenje stresa i depresije.Sklonost ka operskoj muzici odaje nedostatak energije i potrebu za izražavanjem potisnutih emocija.

Ceo svet je uzdisao za njom a ona je patila od depresije



Spisak poznatih umetnika koji su patili od šizofrenije i bipolarnog poremećaja je poveći, počev od Vivijen Li ( Skarlet O Hara) do Hemingveja koji se ubio,nezvanično, više od polovine glumaca ima neki oblik bipolarne depresije, anksioznih poremećaja ili šizofrenije ( širok pojam koji se javlja u raznim oblicima). Pitanje je  da nemaju mogućnost da se bave umetnošću da li bi uspevali da se izbore sa svojim emocijama ili ih zapravo one i čine dobirm umetnicima. Ne može se biti ekscentrik i jednostavan, prizemna duša, ne može se biti uzvišen a prost, ne može se biti osećajan a neempatičan, tako da zahvaljujući brojnim psihološkim poremećajima ličnosti i psihološkim problemima, nastala su vrhunska umetnička dela.

Postoje brojni načini kao što su baštovanstvo, kulinarstvo, pa čak i pisanje bloga ili rešavanje sudoku, igranje društvenih igara, koji osim sporta  i umetnosti, omogućavaju osobi da se oslobodi stresa i depresije naravno ako nema težak klinički oblik.

Razbijanje stigme kod osoba sa psihičkim problema je najvažnije i najteže se otklanja jer se  preterana osećajnost, bolećivost,  maldoušnost, melanholija smatraju slabošću karaktera. Ono što je u umetnosti poželjno, kod “normlanog ” sveta se smatra manjkavošću karaktera.  Kolokvijalni izrazi ( Šta  šižiš ? Da se nisi malo ti otkačio ? Ma on je totalno sumanut, ne  zna gde udara glavom, totalno je pogubljen) su narodski izrazi za neki psihički poremećaj.Razlika između poremećaja tj. stanja i bolesti postoji jer bolest traje kada se poremećaj ne leči tako da je dobro što pre se vratiti u “normalu”. Ali umetici, posebo oni koji potežu za stimulansima teško to postižu. Okolina često izbegava osobe sa psihičkim problemima ne zbog njihovog karaktera nego zbog svoje nemogućnosti da im pomogne. Nestrpljiva okolina koja stalno šalje poruku nekom ko je već duševno potonuo “hajde sredi se” u stvari mu gura glavu u vodu. Poruka je ” ili se udavi ili preživi”. Mnogi prežive sa “vodom “u plućima od takvog tretmana za koju im je potrebno mnogo vremena da bi je se oslobodili kao najtežeg tereta na duši.

Društvo osuđuje anonimne psihijatrijske pacijente a onima na filmskom platnu se dive. Merlin Monro je kao i njena majka bila ozbiljan psihijatrijski slučaj, ali dovoljno mudra da potraži pomoć stručnjaka u protivnom ne bi uspevala da glumi. Predsednik Džon Kenedi i njegova supruga Žaklina su, što se povremeno diskretno pojavljivalo u štampi, iz poštovanja prema ubijenom predsedniku bili zavisnici od seksa (takođe oblik psihičkog poremećaja) i konstantno uzmali anfetamine da bi “podizali” raspoloženje.

Slikanje, vajanje ili neka slična aktivnost koja podrazumeva dizajn, kreiranje, su odlična terapeutska sredstva. Nekada su žene lečile depresiju vezom, štrikanjem i heklanjem jer je rad prstiju izuzetno bitan za psihčku stabilnost, prsti su direktno povezani sa centrima u mozgu. Vezenje goblena je bilo tako nekada ne samo način da se ukrasi dom nego i da se smire nervi.

Glumci su “večita deca” ali srećnici među despresivcima jer imaju mogućnost, posebno u pozorišnoj  umetnosti da podele emocije sa publikom i aplauz kao i reakcija publike su za njih bolji lek od bilo kog antidpresiva. U osnovi glume je potreba da se podele emocije i da one budu uzvraćene u  vidu aplauza. Filmska gluma pruža manje mogućnosti za oslobađanjem od stresa i s toga je mnogo teža jer nema feedbacka koji je glumcima neophodan.

Ako ste depresivni ili neraspoloženi potegnite za nekim hobijem, sve može da čeka, ali vaša duša ne može. Učlanite se u neki hor, sekciju, plesnu školu, pišite pesme, slikajte, ako treba pevajte po kući – bolje ćete se osećati. 

JH.